Šestrem je sklon da tradiciju, pa čak i legende i same snove, spaja tražeći što potpuniji izraz. Teško mu je da sagleda čovjeka do kraja a pogotovo da ode dalje od onog što su dali najveći nordijski pisci, posebno Henri Ibzen. Želio bi da i sam dosegne do tih najdubljih ponora ljudske prirode s tim što bi zadržao svoju čistu emocionalnost. Film mora da ima dimenzije stvarnosti i slika je više od same riječi pa je on pretvara u prostor i izraz kako bi došli što prije do shvatanja o složenosti i nedokučvosti ljudske prirode. Šestrem je od početka film smatrao velikim izazovom koji ga je vodio estetskom doživljaju. Čovjeka možemo da suprotstavimo prirodi, ali to ne znači i podršku isključivosti, s obzirom da su važni činioci koji mijenjaju naš odnos prema zbivanjima. Otuda je on tražio mogućnosti da artikuliše svoj izraz i u čovjeku i u samoj prirodi, jer su to djelovi upravo jedne iste cjeline. On to izvodi veoma vješto, ali nigdje ne prelazi u artificijelnost, nastojeći da mu čovjek, priroda, prošlost i iskustvo zajednički pomognu u organizovanju situacija koje se iskazuju kao autentičnost filmske slike.
Da bi postigao ono što želi, odbacio je površnost ranije viđenih filmova i težio izboru detalja koji će biti sasvim svježi, originalni i koji će u njegovim kompozicijama izgledati kao strukturalni elementi jedne sasvim određene sintakse. Šestrem je tu zaista veliki majstor a sve te njegove vrline potvrđuju se upravo u filmu „Odmetnik Ejvind i njegova žena”. Prisustvo legende i folklora osjeća se u izboru glavnog junaka. Taj njegov Ejvind je jedna od onih poznatih lutalica koje se tako često javljaju u sagama, poemama pa i pozorišnim tekstovima. Za ovaj film korišćena je takođe pozorišna podloga s tim što je radnja locirana u XVIII vijek. Buntovnik dolazi iznenada, pokušava da se smiri, da se ponaša kao i ostali, da živi njihovim životom, ali je to za njega potpuno nemoguće — teško je izmaći sudbini i glasu koji za njim ide. To je ono sudbinsko što će u kasnijim djelima biti još više naglašavano i razvijano, dok se ne stvori prostor, kao u „Sablasnom kočijašu”, za prisustvo iracionalnih elemenata i pojava. Sve je tako lijepo da bi za Ejvinda bilo stvarno; uspio je da dođe do imanja, do žene koja i pored toga što je udovica nije izgubila vjeru u život i u kojoj može da se javi prava ljubav. Njoj je potrebna pomoć i ona mu daje posao, ali se sve na tome ne završava — to je sporedno, s obzirom na emocionalne izlive i pravu ljubav koja se javlja. Šestrem umije veoma realistički i da načini atmosferu u kojoj ima izvornosti i onog pravog života koji se prepoznaje po detaljima, neposrednosti odnosa, svakodnevnim postupcima i onim, gotovo beznačajnim radnjama. Za njega je ljubav potreba za spokojstvom, a ono sa naglašava upravo kroz iste subjektivne reakcije koje ova dva bića ispoljavaju u običnim i poznatim situacijanaa. Što su oni određeniji i prisniji to je mogućnost za iskazivanjem šira i Šestrem o tome vodi računa. Kada svoj opis ove situacije završi, osjeća se želja za izvjesnim blaženstvom. Njihova sreća je sasvim određena i kada na nju ništa ne bi djelovalo spolja, možda bi mogla da traje vječno.
(Nastaviće se)
Piše: Dr Radoslav T. Stanišić
filmski i TV reditelj
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.